Kad tišina zazuji u ušima a blistavo jato zvijezda se razbaškari po nebu nad planinom, misli mi se čudno primire. Kad izostanu zemaljski zvuci za kojima bi one jurnule u jalov lov kao ulični psi za automobilima, tada se spontano okrenu ka prostoru odakle je stigla duša, i gdje će se jednog dana vratiti – ka zvjezdanom nebu. A gore maketa kosmosa… Samo mali nagovještaj beskraja, ali dovoljan da zaboraviš svoje ime i sva postignuća, ponos i slabosti, i shvatiš koliko si mali i koliki je tanana naša vrsta, na ovoj minijaturnoj planeti što juri mračnim daljinama, nikad po istom tragu.
Vedre planinske noći me redovno bacaju u ovo stanje. Postoji više sastojaka tog čarobnog praha, koji me za čas porine u neslućene dubine sopstvenog bića, ali po meni tri su najbitnija: Planina, njena tišina i vedra noć!
Sjedem noću na neki vrh, sam ili sa prijateljima, i tada sam kao na komandnom mostu svemirskog broda. Najbolje je to uraditi pred svitanje, tada je mjesto na kome se nalaziš čeono okrenuto u pravcu kretanja i ti si bukvalno na „prvom sjedištu“ moćne „mašine“ koja juri kosmosom brzinom od 110 000 km/h i pri tom se još okreće oko svoje ose! Taj svemirski brod se zove planeta Zemlja! Zvjezdano nebo je šoferšajbna tog broda, najveća i najljepša za koju ljudi znaju. Ona je prva na udaru, ona sječe prostor i sve na šta „mašina“ naleti ostavlja trag na njoj. Kao što mušice ostavljaju trag kada skončaju na vjetrobranu automobila tako i zemaljska šoferšajbna nalijeće na kosmičke mušice – asteroide, meteore i ostali kosmički otpad, koji se razmazuje po njoj, ostavljajući svjetlucavi trag svima nama znan i zvan „zvijezde padalice“. A mi dole, u tišini noći zamišljamo želje… naše životne želje, tako mizerne ovom beskraju nad nama, dok nam duše uporno laju na zvijezde, jer tamo negdje naslućuju svoj dom, koji će jednom pronaći i kao Lesi se vratiti kući… ili neće.
A onda, zazvoni nečiji telefon ako smo u dometu, ili zalaje pas sa dalekog katuna, i mi se grubo prizemljimo. I opet su naši životni problemi i dileme veći od beskraja, a oči jedne crnke ili plavuše sjajnije od zvijezda. Prizemne misli ponovo vrate dušu iza rešetaka od mesa, kao robijaša u ćeliju posle popodnevne šetnje. A tek kada siđemo u rasvjetom obasjanu dolinu… Duša se u prvi mah odupire, koprca, pati; ali se vrlo brzo, po navici, privikne i vještačko svjetlo ponovo prihvati kao jedino Sunce i zvijezde. I to traje i traje; sve do ponovnog odlaska na planinu i neke nove zvjezdane noći.
Ljudi bliski planinama i prirodi su drugačiji od ostalih. Njihova sopstvena tjela su im tijesna. Meni je tužan svaki dolazak na vrh planine a pogotovo silazak sa njega. Jer, naše tijelo nema kud dalje, a duša bi tako htjela. Zato ona očajava, piše pjesme, mašta… I uvijek, i iznova, vraća se planinama – lansirnim rampama u slobodu i beskraj.
