Kad mraz stegne ispod noktiju a vazduh silno zamiriše na snjegove, kao po pravilu sjetim se vukova. A znam i zašto! Još kao dijete, u jednom dalekom planinskom selu Meštrevac, smještenom nad kanjonom Tare, u dugim zimskim noćima pokraj tople peći, čuo sam toliko priča o njima. Moj đed ih je veoma dobro poznavao, i od svog djetinstva ratovao sa njima. A umio je lijepo da besjedi. Njegove priče sam slušao netremice, pamtio do detalja, uvijek sa blagom mješavinom uzbuđenja, straha, i divljenja.Ali nikako nisam uspjevao rasčistitisam sa sobom i odlučiti na čiju stranu stati – na đedovu ili na vučju. Đed se čitav život borio za opstanak i napredak svoje porodice; stado ovaca je njemu kao stočaru bilo najveće blago i imetak. I vuk se takođe borio za opstanak, a đedove ovce su mu bile sladak zalogaj, te su se njihovi interesi sukobljavali na proplancima i u gustim šumama planinske visoravni nad kanjonom Tare, kao i u samom kanjonu . U đedovim pričama vuk je bio lukav, okrutan, krvoločan… Ali ja ni pored svih argumenata nikako nisam uspijevao zamrziti ga koliko se očekivalo od mene, nego bi potajno kad god bi đed nišanio i pucao riječima, molio boga da ga ne pogodi. I tako bi uglavnom i bivalo…
Kada bi sat otkucao ponoć, đed bi zjevnuo par puta i na moju veliku žalost najavio nastavak za neku drugu priliku. Tada bi svi ukućani pošli na počinak a ja bih zagledan u čvorovatu lamperiju na plafonu iznad kreveta, u sigurnosti tople planinske kuće, još dugo u mislima premotavao đedove riječi, i maštao. Napolju je bjesnila mećava i snijeg sezao do pojasa. Pod toplim vunenim jorganom pitao bih se:„gdje li su sada junaci iz đedovih priča, da li se možda baš noćas vrzmaju oko naših štala?“ Izjutra bi nazuo svoje čizme i krišom išao po dvorištu tragajući za vučjim tragovima. Jednomprilikom sam ih i pronašao… na samo stotinjak metara od štale u kojoj je te noći mirno preživalo preko 50 ovaca. Sjećam se kako se đed uzbudio i zaškrgutao zubima. Iskusni gorštak je lako pročitao tragove, ocjenivši da se radi o tri odrasla vuka. Bio je ubjeđen da će se iduće noći sigurno vratiti, pa je odmah okupio seljane na dogovor o zasjedi. Cijelog dana nisam pojeo ni zalogaj, od velikog uzbuđenja. Ne znam kako, ali sam na jedvite jade uspio ubjediti đeda da mi dozvoli da te noći bar sat vremena zalegnem sa njim u zasjedi iza štale. Želio sam svojim očima vidjeti to čudo prirode.
Drhtao sam, malo od zime, više od uzbuđenja. Đed je isturene cijevi nepomično zurio u tamu, a ja šćućuren ispod njegovog kaputa ponovo bio u dilemi… Želio sam vidjeti sinove noći, ali ne i kako oni okončavaju od đedove puške i pušaka seljana, tu – pred mojim očima. Ovoga puta nisu došli, a ja i đed smo par dana posle noćne avanture silno kijali i šmrcali od prehlade. Adrenalin je čudo, ne znam ni kako smo izdržali tri duga sata na mećavi…
Od tada je prošlo mnogo godina, stasale su nove generacije ljudi i vukova, ali ja i dalje pamtim stare priče. Danas je toliko kanala i emisija o životnjama, o vukovima, pa ipak ono što sam čuo kraj pucketave peći u dugim zimskim noćima na mene je ostavilo jači uticaj od “Diskaverija” i “Nacionalne Geografije” zajedno. Kratko ću vam prepričati neke odlomke…
U svojim mnogobrojnim susretima sa vukovima đed je prema ispoljenom ponašanju razlikovao dvije vrste: plašljive i drske. Prvi bi pobjegli bez traga i ne pokušavajući napasti stado, čim bi iz daljine shvatili da su otkriveni. Ovi drugi su bili toliko uporni, da kada bi ščepali plijen ne bi ga ispuštali sve dok čoban ne bi prišao na par koraka od njih. Naravno, đed nije dovodio u sumlju tvrdnju da prekaljeni članovi čopora jasno prepoznaju razliku između čovjeka sa puškom i bez nje. Svoju drskost su ispoljavali u slučajevima kada bi primjetili da im ne prijeti opasnost od duge cijevi. Jednom prilikom je vuk ščepao najvećeg ovna iz stada i drzeći ga za vunu u predjelu repa, inteligentno ga gurao i navodio u pravcu šume, izdvajajući ga iz stada koje se razbježalo po proplanku. Đed je vikao iz sveg glasa i trčao u njegovom pravcu ali zalud, vuk nije popuštao a ovan je kao hipnotisan slijedio njegovu navigaviciju. I sigurno se ne bi dobro završilo po ovna da u tom trenutku šumskim putem nije naišao kamion natovaren balvanima koji je svojom bukom uplašio vuka.
Ponekad bi se vuk tako dobro maskirao, polegao po travi pored nekog crnog panja, da ga čoban ne bi uspio primjetiti ni kada bi prošao na par koraka od njega. Vrebao bi momenat kada bi pored njega natrčalo neko razigrano jagnje, pa bi potpuno bešumno stegao očnjake oko tananog vrata i bez traga nestao zajedno sa plijenom u tami četinarske šume. Čoban bi tek pri povratku kući, na večernjem prebrojavanju stada primjetio štetu.
Gledali su ih kako zimi love divokoze u strmom kanjonu Tare. Vuk nije imao nikakve šanse jureći za ovim spretnim životinjama po vrletnom terenu, gdje jedan pogrešan korak vodi u strašnu smrt – pad u ambis. Zato bi čopor pribjegao lukavstvu i grupnom lovu. Nekoliko vukova bi se ukopalo u snijeg, virile bi im sami oči, i čekali bi… Jedan vuk bi okupio stado divokoza i potjerao ih u njihovom pravcu. Kada bi onako prestravljene došle u domašaj zasjede, više ih ništa nije moglo spasiti oštrih očnjaka koji bi im za tren oka preklali vrat i prosuli utrobu.
Medjutim, nije se svaka situacija završavala u korist vuka. Bilo je slučajeva kada bi čopor satjerao neku divokozu u mat poziciju, natjeravši je da spas potraži na nekoj šiljatoj stijeni, gdje bi jedva smjestila sva četiri papka. Boreći se za goli život, ona bi satima balansirala nad provalijom. Vukovi bi strpljivo čekali da se zamori i da joj popusti koncentracija, jer iako im je bila na dohvat ruke, oni do nje nisu mogli prići i zadati joj završni udarac. Drama bi trajala satima… Desilo bi se da neki mladi ili previše gladni vuk izgubi strpljenje ili ne odoli ubilačkom instiktu. Tada bi ga čobani našli na dnu provalije, smrtno izubijanog od pada. Po nekad bi sa sobom u smrt povukao i divokozu. Viđao je đed njihove leševe po kanjonu Tare.
Jedne zime, nekom gorštaku je ponestalo ogreva, pa on prije svitanja osamari svog konja i po površci se uputi uz planinu da nasječe i dotjera malo bukovih drva. Tek je počelo da sviće kada je prelazeći jedan prevoj, u dnu duboke doline ugledao scenu koju je posle toliko puta prepričavao, da su svi slušaoci počeli da vjeruju da su je i sami doživjeli. U polutami i jezivoj tišini doline, neočekujući ničije prisustvo, oko desetak članova vučjeg čopora se igralo, jurilo i valjalo po zaleđenom snijegu, na smrt preplašivši čovjeka koji je rođen, odrastao i čitav život proveo na ovoj planini. Stao je kao ukopan, nevjerujući svojim očima, a kada se otrijeznio od šoka, ispustio je uzde svog konja i bezglavo jurnuo nazad ka selu, padajući i valjajući se po snijegu. Kasnije su ga zezali da mu se sve to pričinilo, no on se kleo svim svecima da govori istinu. Njegov konj je sat vremena posle njega, kao progonjen banuo pred kuću. Držao je jezik za zubima…
Kad sam već kod konja, možda je najnevjerovatnija priča koju sam čuo, ona o borbi konja i vuka, negdje u šumama Bobovske Slatine. Tu priču je mom đedu ispričao neki rođak, ili kum, a on meni. Idući kroz šumu u potrazi za odbjeglim govedima, jedan čoban je bio očevidac neviđene borbe. U sami sumrak, na proplanku sa svih strana okruženom jelovom šumom, usamljeni vuk je pokušavao na sve načine da savlada konja. Uporno je pokušavao da mu priđe sa leđa, ali ga je konj držao na odstojanju raspomamljeno se ritajući zadnjim nogama. Čoban je odlučio da se pritaji iza jedne kleke i odgleda razvoj situacije, a ako konju život bude ugrožen brzo će pritrčati i vikom otjerati vuka. Dugo je trajalo nadmudrivanje u kome vuk u par navrata jedva izbježe udarac kopitom u čelo. Tada se odlučio za drugu taktiku: uhvatio je konja tamo gdje je najosjetljiviji – za nozdrve. Konj je počeo da njišti i frkće. Tresući glavom lijevo-desno zalud je pokušavao da se oslobodi stiska. Vuk je u pojedinim momentima, kada bi konj visoko digao glavu, ostajao visiti u vazduhu, ali nije popuštao konjske nozdrve. Tada sam čuo nevjerovatnu stvar: Kada je shvatio da mu nedostaje tjelesna težina kako bi oborio konja koji se otimao i sve više zamarao, pustio ga je na trenutak i na jednom krtičnjaku se valjano nagutao zemlje. Šokantno! Želio je tako dobiti na težini, svjestan da posle ubijanja konja progutanu zemlju može lako izbaciti iz sebe povraćanjem. Sada, par kilograma teži, ponovo se okačio o konjsku gubicu. Primjetivši da jadno konjče posustaje, čoban se podigao iz zaklona i prodornim glasom otjerao vuka. Ko zna kakav bi ishod bio…
Toliko za ovaj put… Možda nastupajuća zima iznjedri priču nad pričama. Rado ću je podjeliti sa vama.
