Nekako se sporo julsko sunce budi
u očima vučjim dok žalosno vije,
ljeto je a njemu ozeble su grudi
od hladnoće koja sa ognjišta bije.
Miris balege je davno isčezao
sa proljećnjim snjegovima kroz hladene ponore,
umjesto stoke gladan vuk je stao
međ’ zidove porušene i trule obore.
Vrtače je preplavilo more divljih trava,
svi tragovi pluga nestaše pod njima,
ni laveža, ni čaktara, katunište spava
ispod julskog neba, kao da je zima.
Još samo planina među stijenjem krije
jedan krhki eho prohujalih dana,
u njemu se čuje čaktar kako bije
uz frulu i pjesmu veselih čobana.
Ponekad u noći, ponešeni vjetrom,
zvuci zvona i čaktara planinom zabruje,
pa se spuste u dolinu okupanu svjetlom
da ih neki starac na samrti čuje.
