Piše:Prva pahulja
Bila je noć. U potpunoj tišini, na krilima pitomog vjetra visoko smo prelijetale planinu. Nas na milione; svaka ista; sa istim ciljem:Postati posebna, postati prva! Dole, daleko pod nama jadva se nazirala jelova šuma. Moje saputnice ustrptaše. Postoji „nešto“ između nas i četinara, neka privlačnost. Kada se stopimo jela se osjeća potpunijom jelom a pahulja potpunijom pahuljom. Čak su i ljudi to prepoznali. Na hiljade mojih sestrica ne odoli unutrašnjem zovu… Svojim spiralnim putanjama lako se izmigoljiše iz naručja vjetra i naglo propadaše ka tlu. Tužna sam gledala za njima. Pale su potpuno neopažene po promrzlim granama starih jela. Jele se nisu ni pomjerile. One nas postanu svjesne tek kada im grane zaškripe pod teretom našeg mnoštva. A na to se čeka danima…
Mi preostale nastavismo dalje. Tlo je bivalo sve bliže, i bliže… Pod nama se ukazao usamljeni katun. Udobno ušuškan među planinskim padinama, zastrt prostirkom od suvog lišća, lagano je tonuo u zimski san. Puste i gluve već godinama, stare kolibe su drijemale na klimavim kamenim nogama. Krovovi prekriveni slamom, sa naše visine, u noći bez mjesečine nisu se razlikovali od žutog opalog lišća. Ali urođena glad za krovovima, svojstvena nama – pahuljama, učinila je da ih naslutimo i prepoznamo u ovoj novembarskoj noći. Na hiljade gladnih pahulja bez dvoumljenja se ustremi ka njima. Samo rijetke se održaše na strmim slamnatim krovovima. Ostale su doživjele malo očekivan kraj. Pale su po širokim i kao vatra vrelim ledjima, do tada ne primjećenog krda divljih svinja. Zaokupljene oranjem polupitomog busenja oko koliba, svinje nisu ni osjetile kako su se pahulje istopile na njihovim tjelesinama i u obliku kapi otekle niz oštre čekinje. Kakav kraj…
Nastavismo svoj let… i pad. Naš vjetar je lagano usporavao; bojažljivo se približavao svjetlima u daljini. Bio je porijeklom sa sjevera i sa razlogom se plašio da u ovoj tamnoj noći nehotično ne kroči na teritoriju južnog vjetra. Umoran od dugog puta, noćas nije bio raspoložen za još jednu rundu njihovog epskog sukoba. Najednom se potpuno zaustavio, dajući nam znak da ne ide ni metar dalje. U djeliću sekunde ostale smo lebdjeti u vazduhu, sve dok nas k sebi ne pozva sila zemljine teže. Od tog trenutka tačka slijetanja više nije bila stvar našeg izbora. Bilo je pitanje samo puke slučajnosti i sreće gdje će se završiti pad svake od nas. Dešavalo se to na nebu iznad Nikšićkog polja. Tek sa 20 metara visine sam shvatila da padam direktno na tebe!
Koračao si niz pustu ulicu… tužan… zamišljen. Ponoć već uveliko bijaše prošla. Sletjela sam ti na lice, tamo – između nosa i jagodice. Samo ti znaš zašto je istog momenta vazduh u tvojim nozdrvama zamirisao na par vunenih rukavica, dok se mokre od cjelodnevnog grudvanja suše nad razigranim plamenom. Samo ti znaš zašto ti je pred očima iskrsla slika oca, kako po ko zna koji put zavrće onaj isti – labavi šaraf, na trećoj po redu dasci tvojih drvenih saonica. Samo ti znaš………. A ja sam znala da sam se u tom trenutku ostvarila. Taj djetinjasti osmjeh je bio znak da me je tvoja duša prepoznala, da sam ove zime pored svih dugih ja bila prva – tvoja prva pahulja!
A sada, prije nego što zauvijek isparim sa tvog toplog obraza, poslednjim otkucajima kristalnog srca te molim: Sačuvaj dijete u sebi! Pusti ga da se nesputano raduje životu i čudima ovog svijeta. U protivnom, tvoja prva pahulja će prestati da postoji, baš kao i sve druge male a dragocjene stvari koje nas s vremena na vrijeme podsjete šta sreća uistinu jeste.
Eto toliko… kraj je već sasvim blizu. Zbogom, moj prosjedi dječače…
O AUTORU:
Rođena je jedne novembarske noći, u sniježnom oblaku nad planinom Vojnik. Posle 10 minuta života, u kome je spoznala smisao svog postojanja, izdahnula je na licu slučajnog prolaznika kroz ulicu Nikole Tesle, u Nikšiću.
