Nagledao sam se ja prirodnih ljepota za ovih petnaestak godina koliko se družim sa crnogorskim planinama. Sa njih sam se uvijek vraćao toplog srca, krepke duše, i sa punim očima, iz kojih je kapala ljepota skupljena tog dana.Te slatke utiske bi pretakao u riječi i njima nasladjivao ljude iz svog okruženja, a i sam bi se častio kad god bi to poželio. Dovoljno je bilo prizvati drage slike iz sjećanja i one bi mi iskrsle pred oči, zajedno sa svim onim osjećanjima koja ih prate. Često sam to radio, i radim, kada god se nadjem u sred prepunog gradskog autobusa, u nepreglednim redovima i raznoraznim čekaonicama, kada me zagluši velegradska buka, i kada od gradske rasvjete danima ne mogu jasno vidjeti mjesec i zvijezde. Ako bi mi kojim čudom moj lični pretrživač sjećanja mogao prikazao statistiku najčešće prizivanih slika i motiva, mislim da bi se silno iznenadio kada bi shvatio koliko puta sam pomislio na jedan cvijet.
Kapa Moračka jeste silna planina ali taj cvijet ju je potpuno zasjenio… Kada sam ga prvi put ugledao desetek metara ispod vrha, istog trena sam se sjetio Egziperijevog „Malog Princa“. Neskromno sam se poistovjetio sa njim – vrh je za tili čas postao moja mala planeta, a tamo je stajao ljubimac, možda i ljepši od prinčeve ruže!
I neka mi ne zamjeri veličanstvena planina koja pod svojim padinama rađa nacionalnu rijeku, ali na pomen njenog imena prvo što mi padne na pamet nisu njene litice i vršni grebeni, ni katuni u podnožju, ni izvor Morače… Na pamet mi padne taj predivni cvijet!
Bio je Jul mjesec, sunce se dokazivalo u punom sjaju, dok se povjetarac trudio da ublaži posledice njegove zanesenosti. Na vršnom grebenu nas je dočekao prizor, bar sto puta vrjedniji od svih kapi znoja što padoše i svih žuljeva što se otvoriše tog dana, na putu od Luka Bojovića do Kape Moračke. Čudesni cvijet, istaknut na azurno plavoj pozadini od vedrog neba, bijaše jedan od najljepših poklona koje čovjek može primiti od prirode stupajući na vrh planine.
Na visini od 2200 metara nad morem, prkosio je surovom okruženju svojom ljepotom i gracioznošću. Oduvijek sam znao da planina ispod divljeg i grubog lica krije tananu dušu, vidljivu samo onima koji joj priđu srcem. A kada s vremena na vrijeme, nepoznatim mehanizmom, ta duša kroz krečnjačke pukotine izbije na površinu, mislim da na tom mjestu procvjeta ovaj cvijet.
Sa laticama zlatnožute i narandžaste boje, povijenim u nazad, ličio mi je na balerinu sa kosom vezanom u punđu, koja zaneseno pleše suncu. I neprestano koketira sa njim…
Nisam znao ni kako se zove, a kamoli od koje je porodice! Čim sam se vratio kući, odmah sam se raspitao…
Lilium Albanicum /Albanski ljiljan/ zanbak – sve su to njegova imena. Raste na Jugoistočnim Dinaridima – od Durmitora, preko Prokletija, do Šare; u subalpskom i alpskom pojasu; na krečnjačkim stijenama. Izrazita heliofita (obožava sunce) i geofita (nepovoljne uslove preživljava u zemlji u obliku lukavice). Cvjeta od juna do avgusta. Trajna je zelen, visoka od 25 – 50 cm… I sasvim je dovoljno ovoliko znati o njemu… Sve ostalo će vam reći cvijet lično, na licu mjesta – na Kapi Moračkoj.
